Nekad znachi Jednom
Dan je siv. Jutros me gušilo buđenje. Probudili su me otkucaji srca. U raskoraku da li da ti uopshte pishem. Poslednja misao pred san. Da li da budem tu. Nije mi mesto. Pitanja bez odgovora. Sivo, sivo. Plačno nebo. Pod nogama isparava vreo beton. Kapci teški jer se neki zrak izvukao kao mač iz korica. Suve su mi i usne. Miriše bezobrazno zuto lišće. Trčala bih. Da imam nekoga da mi razgoliši dan iz ove tkanine. Nekoga da mu čujem glas.
Da li je nepravda? Neko sa tako dobrim glasom, telom. Rečima. Nemaš sebi ravnog,mozda je i logično da moraš više tražiti. Ne bi smela da me kradeš,jer se poklanjam nekad. Neka nas sačuva kroz sve ove duge dane neznanja. Popićemo i ovu kratku prolaznost.
Čitam tvoje rechi, kao da čujem priču templarskog viteza. On prezire kajanje, no ne zeli da počini izdajstvo. Jesmo li vec popili prolaznost? Hoćemo li moći ikada da razgovaramo kao dva slobodna duha? Uvek ce biti zid između nas. Uvek ću imati osećaj da se ti više ne događaš. Ne postoji ni nada. Da ćeš se desiti, bar, u drugom obliku. Drugom čoveku. Ne dozvoli mi da te ovim recčima pozovem na greh.
Zgužvana sam u svojim pričama, i sve većem uverenju da ono sto pišem nije objektivno potkovano. Potkovica često padne negde uz put.I dalje postoji svrha. Plemenita zivotinja koju jašu. Koncipirano kao trudnoća. Priuštih sebi neko uživanje. Strast. Dodire. Nije ni bitno koji oblik hirovitosti i ispoljavanja svojih nagona. Nesvesno smuckaš nesto. To nešto menja zivot. Iz korena. Ubiti to u sebi. Ideju. Pretvori u šta god hoćeš. Materiju. Duh. Prtvori u osećaj.Pokušaj da se ne razočaraš u taj rasparčani svet. Sastavljaj delove. Težak proces. Mukotrpan. Po sve...bolan.
Ti znaš. Polako. Zaboravila si na reč natenane? Pokret sporih gradova? Kruzok u kome svi ujednačeno, sporo dišu? Zato ne brini. Nije potrebno da ulaziš u trku.
Stigao sam kuci. Rasklopljen. Da li te stvarno želim? Više od toga-samo ti biti blizu. Srećan. Zadovoljan sto te imam. Miran. Tvoje priče su moji snovi. Ti si revolucija. Čuda praviš. Nekada, ni sa kim nisam mogao ništa drugo misliti sem da sam gladan, a sada, tvoja isijana energija je tu. Nisam jeo ali bih mogao reci da sam sit. Ljudi su smešni u svojim postupcima. Nekad sićušni. Pusti ih. Biće hodajuće karikature društva. Žao mi je što nisam odmah shvatio da si tu. Želeo sam da te ukradem na koji tren. Mrvice i ja dajem. Uplašila bi se kad bih ti dao sve.
Sa tobom se sve dešava. Eto, moglo bi mi se desiti da zamenim ulično svetlo za Mesec. Tri po ceni jednog. Možda zapravo nisam ovde? Ne dešava se ovo. Ni koraci mi nisu teški. U poluopijenom stanju lutam. Hodam stranom ulice kojom nikad ne idem. Nisam navikao. Nisu one navikle na mene.
Trazim odgovor mojoj neodređenosti. Pomislim da moja zbunjenost nosi korene u mojoj slabosti prema tvom dahu. Preuredicu sve. Slozi me, spakuj, sve na svoje mesto. Postoje li pogrešni trenuci ili pogrešni ljudi? Poznajem te još pre nego se znamo...